Foto: samuiblue/FreeDigitalPhotos.net
Politička
zajednica podrazumeva grupu ljudi povezanu zajedničkim interesima i
vrednostima, kao i zajedničkom delatnošću ka ostvarivanju tih interesa i
vrednosti. Ti interesi zajednice važe u okvirima države, u kojoj ciljevi artikulisani
kroz demokratski proces konstituišu javni interes. Povezanost građana u naciji je
jača, upravo zato što, osim poštovanja zakona, dele i svet tih zajedničkih
"značenja“.
Već treću deceniju, politička zajednica u Srbiji
je u stanju horizontalne društvene entropije. Posledica takvog stanja zajednice
je devastacija unutrašnjeg vrednosnog sistema, što preti da potpuno poništi
naše društvo, koje tvori zajednicu.
Vidimo da se bespravno zida na javnom i državnom
zemljištu, da se estrada i neukus promovišu kao kulturni standard, da se sistem
obrazovanja pretvara u trgovinu diplomama, da je zapošljavanje podređeno
pripadnosti političkim i interesnim grupama, da građani ne mogu da ostvare
svoja prava kroz birokratizovane državne podsisteme...
Ove pojave nisu u skladu ni sa demokratskim
procesom, ni sa vladavinom prava. One predstavljaju realan rizik, zato što
njihovo opstajanje u sistemu vremenom formira polugu koja podriva unutrašnje
mehanizame koji održavaju koheziju društva.
Takav potencijalni rasplet doveo bi do trajnog
uništenja dostignutih političkih mehanizama zajednice, a u tom slučaju ona
više, kako se vidi iz prakse brojnih razorenih društava, više ni na koji način
ne može ponovo da se uspostavi u političku zajednicu.
Suočeni sa mogućnošću daljeg razvoja ovakvog
stanja, nužno je shvatiti uzroke zbog kojih je naše društvu došlo u situaciju u
kojoj više ne može da funkcioniše racionalno. Mada po tom pitanju nikada ne
može doći do opšte saglasnosti, dovoljno je kao parametar odrediti
uzročno-posledični niz koji neposredno uslovljava našu, već se može
konstatovati endemsku, društvenu krizu.
Put u krizu
Da li je realno očekivati da će naši lideri,
nastali i stasali na i zahvaljujući entropiji, imati unutrašnju potrebu i ispoljiti
viziju da se suprotstave anomalijama ugrađenim u sistem, u okviru kojeg su se
etablirali kao poseban društveni sloj, koji sebe čak i u uslovima beznađa
naziva „politička elita“?
Dok u stabilnoj političkoj zajednici deluju
kontrolni mehanizmi, svest i moral, u Srbiji su građani, da bi sačivali svoju
zajednicu, suočeni sa izborom ili da liderima koje biraju nametnuti određene
ciljeve i od njih tražiti ostvarivanje efikasnosti i pravne države, ili da
čekaju haos.
Taj uticaj građana nije moguće ostvariti u
okviru današnjeg političkog sistema Srbije, niti sa partijama koje su na
političkoj sceni, kao deo nomenklature izrasle na i zahvaljujući entropiji.
Početkom 1980.-tih, Srbija je krizu, koja je
tada počela, dočekala kao deo multietničke Jugoslavije. Mnogo toga vezano za
uređenje te federacije može se kritikovati, ali ta državna tvorevina je
nesporno ispoljavala konkurentnost i sposobnost održivog razvoja. U dve
decenije koje su prethodile 1980.-im, bruto domaći proizvod godišnje je rastao
po stopi od 6.1%, zdravstvena zaštita je bila besplatna, pismenost je bila na
nivou od 91%, a očekivani životni vek 72 godine.
Uprkos
tome što je bila nesvrstana i imala raširene trgovinske odnose sa zemljama
Evropske zajednice i SAD, Uputstvom za odlučivanje u nacionalnoj bezbednosti
(NSDD) br. 133 z 1984. godine, pod naslovom "Politika SAD prema
Jugoslaviji", administracija Ronalda Regana je naciljala jugoslovensku
ekonomiju. Po cenzurisanoj verziji, sa koje je 1990. godine skinuta oznaka
tajne, razrađuje se NSDD 64 o Istočnoj Evropi iz 1982. godine i zastupa:
"širenje napora da se promovišu 'tihe revolucije', radi svrgavanja
komunističkih vlada i partija", uz reintegrisanje zemalja Istočne Evrope u
privrede tržišne orijentacije.
Sukobi
na prostoru bivše Jugoslavije ispostavili su se kao faza u procesu ekonomske i
političke dislokacije, usmerenog na kolonizaciju zemalja nastalih iz bivše
Jugoslavije, uz prisutni obrazac intervencionizma, bilo NATO, poput u dejtonskoj
BiH, bilo u vidu formalnog mandata za "održavanja mira" Ujedinjenih
nacija, poput na Kosovu.
Zajedno su došli etatizam i "slobodno
tržište". Skoro godinu dana pre izbijanja sukoba na KiM, Svetska banka je
sprovela "simulacije" koje su "anticipirale mogućnost razvoja
vanrednog scenarija iz tenzija na Kosovu". Dok Džordž Soroš finansira
obnovu, kao investitor, njegov Fond za otvoreno društvo (Open Society
Foundation, OSF) otvara kancelarije u okviru mreže "neprofitnih
organizacija" u zemljama Balkana, Istočne Evrope i bivšeg Sovjetskog
Saveza. Zajedno sa Post-konfliktnim fondom Svetske banke, OSF je obezbeđivao
"ciljanu podršku za razvoj lokalnog upravljanja da im omogući da služe
svojim zajednicama na transparentan, pošten i odgovoran način". Većina tih
lokalnih administracija bile su pod kontrolom lokalnih gospodara rata.
"Ekonomska terapija", koju su
poverioci nametnuli, doprinela je procvatu kriminalne ekonomije, koja se hrani
na siromaštvu i ekonomskoj dislokaciji. Tako, s obzirom da je Kosovo važan put u
trgovini drogom, bilo je za očekivati da upravo to podstakne strane kreditore
zbog mogućnosti pranja novca. Danas se narko dolari peru kroz servisiranje
kosovskog duga i "finansiranje rekonstrukcije". Priliv narko dolara
obezbeđuje da strani investitori u programe "rekonstrukcine" mogu da
očekuju sigurnu dobit.
Destrukciji Jugoslavije od 1980.-tih, uz oslonac
na NATO, doprineo je i neoliberalni ekonomski koncept. Njegovu centralnu ulogu
globalni mediji previđaju ili poriču i veličaju "slobodno tržište"
kao osnovu za obnovu uništenih privreda. Iz kolektivne svesti potpuno su izbrisane
društvene i političke posledice ekonomskog restrukturiranja. Medijski
manipulanti, kao uzrok oružanih sukoba predstavljaju kulturne, etničke i
religijske razlike, čija je eskalacija u stvarnosti bila posledica ekonomskih i
političkih razdora.
Ta nerealna svest izobličava uzroke društvenih
sukoba. U slučaju bivše Jugoslavije, ona prikriva istorijske osnove jedinstva,
solidarnosti i identiteta južnoslovenskih naroda, koji su bili temelj
konstitutisanja jugoslovenske multietničke zajednice, u prilično funkcionalnu
državu.
Makroekonomske reforme su, zajedno sa kasnijim
vojnim prisustvom i "mirovnim" operacijama UN, degradirale kulturni i
nacionalni identitet. U ime globalnog kapitala su prepravljene granice,
izmenjeni pravni sistemi, razorene privrede, rastavljeni finansijski i
bankarski sistemi i eliminisani socijalni programi. Alternativa globalnom
kapitalu nije bila dopuštena.
Širi okvir krize
Sudbina Jugoslavije nije jedinstvena, u njoj su
samo zbog unutrašnjih slabosti neke protivrečnosti snažnije kulminirale. U
svetu je došlo do globalnog prekomponovanja, kao posledica prilagođavanja
strukturnim promenama u najrazvinenijim zemljama, pre svih u SAD.
Nekada moćna ideološka prednost zapadnih
demokratija je vrednosno degenerisana, pa je kriza postala opšta ne samo u
zemljama u kojima su indukovane demokratske promene, nego i u najrazvijenijim
državama Zapada.
Suština
krize na Zapadu je uspostavljanje tržišta javnih dugova. Od 1980.-tih godina, to
je omogućilo da u dnevnom prometu budu stotine milijardi dolara vrednosti
državnih hartija od vrednosti i trezorskih zapisa. Akumulacija javnih dugova omogućila
je finansijskim i bankarskim interesima "politički uticaj" i moć da
vladama najrazvinenijih zemalja nameću ekonomske i socijalne politike. Danas je
čak i Evropskoj uniji i Severnoj Americi nametnut "nadzor" kreditnih
institucija, bez formalnog uplitanja MMF i Svetske banke.
Od 1990-tih, makroekonomske reforme i u
razvijenim zemljama sadrže brojne mere iz "programa strukturnog
prilagođavanja" koje su do tada bile primenjivane u zemljama Trećeg sveta
i Istočne Evrope. Od ministara finansija očekuje se da obaveštavaju velike
investicione firme i komercijalne banke. Počelo je nametanja ciljanih
budžetskih deficita, a država blagostanja na Zapadu je ukinuta.
Rastakanje
država nije ograničeno na privatizaciju samo javnog vlasništva. Korporatni
kapital pretenduje da privatizuje zdravstvo i obrazovanje, ali i da ostvari
kontrolu nad svim aktivnostima koje države podržavaju. Pod pojmom
"investicije" Svetske trgovinske organizacije, kulturne aktivnosti,
predstave, komunalne javne usluge, sport itd. su operacije za pravljenje novca.
Korporacije nastoje da uspostave kontrolu i nad vodom, strujom, nacionalnim
putnim mrežama, nacionalnim parkovima...
Glavni
mehanizam krize je proces "konverzije dugova". Ogromni dugovi velikih
korporacija i banaka su izbrisani i transformisani u javne dugove. Krajem
1980.-tih, teret korporativnih gubitaka je prebacivan na države tako što su
otkupljivana propala preduzeća, koja su kasnije gašena i otpisivana kao poreski
gubitak. Uz to, pozajmice velikih komercijalnih banaka "bez prinosa"
su otpisivane i pretvarane u gubitke pre oporezivanja. "Paketi za
spašavanje" problematičnih korporacija i komercijalnih banaka zasnivali su
se na neprikrivenom prebacivanju tereta korporatnih dugova na trezore država.
Poslovni i bankarski gubici tako su sistemski preneti na države, tačnije na
građane.
Umesto
da podstiču osnivanje radnih mesta, državne subvencije se koriste za spajanja
velikih korporacija, koje razvijaju tehnike uštede na radnoj snazi i troškovima
proizvodnje tako što proizvodnju sele u zemlje jeftine radne snage Trećeg
sveta.
Velike
korporacije prestale su da budu oslonci poreskih prihoda. Štaviše, države
recikliraju poreske prilive od obveznika sa malim i srednjim prihodima za
servisiranje javnih dugova, nastalih iz servisiranja interesa ne zajednice,
nego korporacija i banaka. Praktično, najrazvijenije zemlje ubiraju poreze od
građana i dele dotacije i subvencije velikim privatnim firmama i finansijskim
institucijama.
Privatni
kapital je potpuno izuzet od kontrole. Kajmanska ostrva, britanska Krunska
kolonija u Karibima, postala su peti bankarski centar u svetu po iznosu
depozita, od kojih većina pripada anonimnim ili fasadnim firmama.
Osnovna
posledica u zapadnim političkim sistemima je ta da monetarna politika nije više
metod državne intervencije. Ona je danas uglavnom potčinjena privatnom
bankarstvu. Rezultat je da su skromni fondovi najrazvinenijih država i njihove vlade
nemoćne da kroz monetarnu politiku finansiraju programe, a da se "kreiranje
novca", u smislu kontrole nad stvarnim resursima, odvija u okviru
međunarodnog bankarskog sistema, orijentisanom isključivo na privatno
bogaćenje. Tako je stvoren poredak u kome nacionalne centralne banke više nisu
u mogućnosti da stvaranje novca uređuju u nacionalnom interesu.
Neoliberalizam
je zapadnu demokratiju uveo u ćorsokak. Izabrani na visoke državne funkcije sve
više deluju kao birokrate finansijskog establišmenta. Stvarni nosioci političke
moći postali su poverioci država, koji deluju prikriveno. U interesu globalnih
globalnih poverilačkih institucija, zapadnim zemljama je nametnut uniformni
ekonomski diskurs i ideologija. Taj "konsenzus" o makroekonomskim
reformama proširio se kroz nekada demokratski politički spektar i sudbina javne
politike transponovana je sa tržišta američkih i evropskih obveznica. Danas se
političke opcije mehanički predstavljaju kroz slogane: "mora se smanjiti
deficit"! i "mora se suzbiti inflacija!", kojima se sve zemlje
potčinjavaju interesima poverilaca..
Političke
partije u SAD i EU postale su u funkciji interesa finansijskog establišmenta,
čime je podrivena tehnologija demokratije. "Progresivna" retorika i
veze sa radničkim organizacijama samo su doprinele da neke partije budu
"efikasnije" u kresanju socijalnih izdvajanja i otpuštanju radnika,
pa su socijal-demokrate postale dosledniji i podređeniji politički brokeri
finansijskog establišmenta od liberalnih i konzervativnih političkih opcija.
Interesi
finansijskog establišmenta učaurili su se i u vodeće nivoe Trezora i
međunarodnih finansijskih institucija.
Državni sistem neoliberalnog Zapada, na koji se
ugledamo, je u krizi, u suštini zbog dvosmislenog odnosa države sa privatnim
ekonomskim i finansijskim interesima. U tim uslovima, praksa parlamentarne
demokratije svela se na ritual. Poput u jednopartijskoj državi, rezultati
izbora nemaju bukvalno nikakav uticaj na stvarno vođenje ekonomskih i
socijalnih politika čak i razvijenih zapadnih demokratija.
Problem
Srbije – problem njenih građana
Šta od svega ovoga, od 1980.-tih do danas, nije
bilo jasno našim društvenim liderima, nekada grupisanim u Savezu komunista i do
danas u 360 partija nastalim na unutrašnjem autoritatizmu SK. Domaća „politička
elita“ sprovodila je promene, reforme, obnovu, šta sve ne, stalno se kao
kriterijuma držeći ideološkog obrasca koji je naše znatno razvijenije uzore
doveo u krizu.
Ako je
Jugoslavija morala da se raspadne i ako je taj raspad zbog unutrašnjih slabosti
kulminirao nasiljem, niko našu "političku elitu" nije mogao primorati
da neracionalnim odlučivanjem uništava društvenu zajednicu u Srbiji i da je
vodi ka pretpolitičkom društvu.
Da bi se, u aktuelnom globalnom okruženju, postavili
prema unutrašnjim prilikama mi, na žalost, moramo poći od minimuma, odnosno
onoga što bi trebalo da možemo.
Srbija ima solidno razvijenu: saobraćajnu
infrastrukturu, telekomunikacionu infrastrukturu, naftovodnu i gasovodnu
infrastrukturu. Naša zemlja raspolaže značajnim proizvodnim kapacitetima
potrebnim za obavljanje vodećih privrednih grana: poljoprivredne proizvodnje,
prehrambene industrije, industrijuske proizvodnje (mašinska, elektronska,
hemijska, farmaceutska, tekstilna), trgovine, turizma i saobraćaja.
Poljoprivredno zemljište, površina pod šumama, vodni potencijal, biljni i
životinjiski svet, energetski izvori, prirodni izvori Srbije dovoljni su za
opstanak. A, uz to još uvek imamo i pristojan ljudski potencijal.
Imajući
to u vidu, ako nam je ovako kako nam je, krivica može samo biti do upravljanja.
Promenili smo dva sistema proizvodnih odnosa, brojne vlade i lidere i uprkos
tome, već 31 godinu uporno propadamo, ekonomski i društveno. Nemoguće je da su
svi kadrovi koji su tokom svih ovih godina bili nosioci procesa odlučivanja, iako
su došli u uslovima negativne selekcije, zlonamerni i nesposobni.
Jedini
logičan zaključak je suština našeg problema počiva u političkom sistemu,
odnosno u njegovoj zasnovanosti na etatizmu i birokratizmu. Konstanta tog
sistema je da, nekada kadrovi, a danas "politička elita", jednostavno
nisu deo zajednice koji je za stvarnu demokratiju. A, etatizam i
birokratizacija su, kako vidimo, podrili i mnogo snažnija društva od našeg.
Taj
nedostatak demokratskog kapaciteta političkog sistema nije moguće prevazići
formalnim nastojanjem da se kopiraju institucije zemalja post-industrijskog
društva, takođe zaglibljenim u staljinistički način funkcionisanja. On se mora
nametnuti izvorno, od građana, ustavotvornom skupštinom i izgradnjom
institucija koje će biti u funkciji interesa naše političke zajednice i građana
koji je tvore.
Interesu
uspostavljanja demokratskog kapaciteta, s obzirom na neuspeh svih promena koje smo
preživeli, a u nedostatku kapaciteta za korenite promene političkog sistema, morali
bi da budu podvrgnuti i neki interesi uspostavljeni na nasilnom svrgavanju
monarhije. U krajnjoj liniji, radi se o našem opstanku kao zajednice i sve opcije
se moraju otvoriti.