недеља, 8. јул 2012.

Recept za uništenje

Izbori, kao tehnologija ispoljavanja većinske volje građana, između ostalog imaju i funkciju pacifikacije unutrašnjih sukoba. Tako, u slučajevima kada politika koju sprovodi određena vlast, makar ne bila pogrešna sa stanovišta vitalnih ciljeva, dovede do nezadovoljstva građana, izbori omogućavaju da se ta vlast skloni bez eskaliranja ispoljavanja nezadovoljstva. U Srbiji su maja 2012. godine održani izbori. Demokratska stranka, kao jedina koja je u kampanji zagovarala aktuelnu politiku i rezultate koje je proizvela, osvojila je manje od četvrtine glasova, a njen predsednički kandidat, koji je na sebe preuzeo odgovornost za tu politiku i rezultate, izgubio je od opozicionog kandidata. Demokratska stranka je nastavak svoje politike pokušala da obezbedi sa strankama koje su u izbornoj kampanji napadale tu politiku zbog posledica koje je proizvela. Kako ti napori nisu uspeli, u prilici smo da se vlada formira bez Demokratske stranke, protiv koje je trenutno usmerena rezigniranost većine građana Srbije. U ovoj situaciji, suočeni smo sa, blago rečeno, čudnom aktivnošću službenika Stejt Departmenta SAD.  Na sajtu Stejt Departmenta 5. jula 2012. godine objavljena je vest pod naslovom "Pomoćnik Sekretara Gordon: put u Francusku, Hrvatsku, Srbiju, Kosovo i Kipar 6. do 12. jula", u kojoj se vezano za posetu Srbiji navodi: "Pomoćnik Sekretara Gordon će onda (nakon posete Hrvatskoj i učešća na Samitu u Dubrovniku - primedba uredništva) otputovati u Beograd, Srbija, da se sastane sa visokim zvaničnicima vlasti (koristi se termin government, odn. vlada, iako je aktuelna samo tehnička, te je prevodimo u smislu nosilaca vlasti) kako bi podvukao podršku formiranju nove vlade (government) posvećene delovanju u pravcu evropske budućnosti Srbije, posebno u odnosu na regionalnu stabilnost i konstruktivne odnose sa Kosovom." U prevodu, Pomoćnik Državne sekretarke Hilari Klinton za evropske i evroazijske poslove, Filip Gordon dolazi da vrši pritisak na srpske političare po kom osnovu da formiraju vladajuću većinu. Da stvari stoje tako, a ne diplomatski korektno ukazuje nekoliko činjenica. Prvo, evropski put Srbije je trasiran aktima Narodne skupštine i sve vodeće stranke ga prihvataju, o čemu je gospođu Klinton mogla da obavesti i akreditovani ambasador SAD, te njen izaslanik nema o čemu da se lično uverava. Drugo, izaslanik gospođe Klinton dolazi da učesnicima u pregovorima o formiranju vlade saopšti podršku stvarima koje su opšte poznate, te je jasno da ni to nije povod. Da ne bi dale nabrajali, ponovićemo da, s obzirom da je sama Državna sekretarka već imala prilike da se čuje i sretne sa novim predsednikom Srbije, slanje izaslanika da ponižava pregovarače u procesu formiranja naše vlade, ne samo da nije uobičajena praksa, već nije ni logično. U krajnjoj liniji, formira se vlada Srbije i mi ćemo snositi posledice naših odluka, a političari će snositi posledice svojih, a sve to može da nam ukaže i ambasador bilo koje zemlje koja ima svoje interese. Kada velika sila šalje izaslanika onda je to pritisak u određenom pravcu po konkretnom pitanju. Kako SAD ne taje da im je politika Srbije interesantna samo u meri da omogući nezavisnost Kosova, jasno je da da je suština u tome da Filip Gordon namerava da pritiska u pravcu ubrzanja tog procesa. Problem je da ovaj pritisak prati i pokušaj da u novoj vlasti bude i bivši predsednik, koji se u okviru svog marketinga opredelio za rukovanje sa Hašimom Tačijem i tajne susrete sa njim, dok je druge terao da izlaze sa svih skupova na kojima su predstavnici Kosova. Ukoliko bi se to desilo, građani Srbije, koji su većinski ojađeni politikom koju je personifikovao Tadić i izjasnili se protiv (bez obzira na kvazi opozicione kampanje onih koji su vrebali da ostane ista vlast), bili bi uskraćeni da demokratski smene svoju vlast i tako izraze svoja politička očekivanja. A, kada se sukobi ne rešavaju demokratski, eskaliraju u vaninstitucionalne oblike. Srbija ne može sprečiti očigledan prezir koji prema ovoj zemlji oseća supruga čoveka koji je preduzeo sve da je raskomada, uključujući i agresiju, ali političari ove zemlje ako imaju zdravog razuma moraju preduzeti sve da zaštite demokratiju u Srbiji. Realna politika podrazumeva ostvarivanje mogućeg i prihvatanje neophodnog, ali pre svega stabilnost sistema. Prihvatanje nekoga ko je u očima većine odgovoran za aktuelnu nesreću i propast kao partnera u vlasti podrilo bi potrebu da se o bilo čemu u ovoj zemlji raspravlja kroz demokratske forme. U tom slučaju, možda bi gospođa Klinton uspela da povuče svoje diplomate, koji nisu krivi za njeno ponašanje prema nama, ali većinu domaćih političara, osim onih koji su sebe podredili tuđim interesima, ne bi imao ko i gde da povuče. Građani bi, po običaju nastradali najviše, ali ko zna da li o njima iko misli, a posebno oni koji Srbiji nameću kao demokratski postulat da onaj koga narod neće mora da vlada. Novi sukob, koji bi gospođa Klinton mogla da nametne, ne bi se mogao lokalizovati samo na Srbiju, zbog prirode strukture stanovništva i granica na Balkanu. Zato što to nije pre svega nama u interesu, pomenutom visokom državnom službeniku treba ukazati gostoprimstvo, poštovanje njega i njegove zemlje, uviđavnost za interese njegove zemlje kao vodeće globalne sile i lepo ga ispratiti, ali se vlada mora formirati sa demokratskim legitimitetom. Samo takva vlada, makar iznuđena, može očuvati stabilnost i pokušati da uradi nešto korisno. Prihvatanjem nametanja Borisa Tadića, u ovom trenutku i sa ovakvim izbornim rezultatima, najbrži je put da se u Srbiji iniciraju unutrašnji sukobi, da se region uvuče u niz problema, i da se zgrada ambasade SAD u Beogradu pretvori u parking... Da li to ikome normalnom, uključujući i gospođu Klinton, nije jasno, ili neko nenormalan upravo to priželjkuje? 

Нема коментара:

Постави коментар