понедељак, 22. децембар 2008.

Kontrolori van kontrole (i van pameti)

Poverenik za informacije od javnog značaja, Rodoljub Šabić, ocenio je: „Sa BIA je bilo neshvatljivih problema. Ignorisala je zahteve građana, nije se izjašnjavala po zahtevima, niti je postupala po nalozima poverenika, nije izvršavala nikakve obaveze iz zakona… Do sada su kao negativni prednjačili Ministarstvo za kapitalne investicije, i BIA”.
Pitanje kontrole rada tajnih službi uvek je aktuelno za društvo koje želi da bude demokratsko. Crnogorska tajna služba, na zahtev tamošnjeg poverenika, objavila je koliki broj građana prisluškuje, i srpska VBA je to isto učinila na sličan zahtev, a BIA čak i to odbija, čime praktično krši osnovna demokratska prava građana. Javnosti ne može biti dostupan najveći deo informacija BIA i VBA, ali to ne znači da za njih ne važe obaveze iz zakona. Sudije upozoravaju da BIA prisluškuje bez jasnih razloga, a Inicijativa mladih nije uspela da dobije podatke o broju prisluškivanih u 2005. godini. BIA je Inicijativi mladih odgovorila da ne postoji poseban dokument koji sadrži takvu informaciju. A ako ne postoji, po zakonu nisu dužni da ga prave, ali bi bilo bolje da su ga napravili, jer podatak o broju prisluškivanih, bez podataka o vremenu, mestu, razlozima, sredstvima, trajanju i slično, ne može ugroziti interese službe, a mogao bi doprineti demistifikaciji nekih stvari.
Marketinški koncipirana pitanja i odgovori koji bi trebalo da opsene naivne, glavne su odlike intervjua koji je dao šef kabineta direktora BIA, Jovan Stojić, za list Blic. Namerno izostavljajući poznate podatke ko je čuvao Mladića, javnost se obmanjuje informacijama o kretanju Ratka Mladića koji su prijavljivali građani na telefon 9191. Šef kabineta direktora BIA, Jovan Stojić, kaže: “Imali smo informaciju iz Niša, za pojedine profesore Univerziteta koji su u nastavnoj delatnosti imali kontakte sa predstavnicima ratnog rukovodstva Republike Srpske. Od građana je dobijena i informacija da je Mladić viđen u lovu u selu Petina, što je predstavljalo ozbiljnu indiciju jer se u tom selu skrivao Milan Martić. Nekoliko dojava bilo je i da se Mladić krije na Ceraku. I po tim informacijama izvršene su ozbiljne provere zbog velikog broja vojnih oficira i penzionera koji žive u ovom beogradskom naselju”.
Prema očekivanjima, ove informacije nisu dovele do ikakvih rezultata, ali Stojić se ograđuje: “Ukoliko postoji dojava građana koja se u potrazi za Mladićem pokazala kao ozbiljan trag, za to zna samo direktor BIA. Za sve ostale u BIA, takva informacija je tajna, čak i za one koji su tu informaciju dobili, jer se njihov posao završava na tome da taj podatak dostave kolegama iz nadležne operativne Uprave. Pre toga, u bazi podataka BIA obavi se provera osobe, koja dostavlja informaciju, ali i onih osoba na koje se dojava odnosi.”
Kako smo dobili potvrdu da je direktor BIA jedina osoba koja rukovodi ovom akcijom, sagovornici su krenuli u ekranizaciju posla. Tako smo saznali da se telefonske dojave građana od bezbednosnog značaja slivaju se u Dežurni operativni centar BIA, u sedištu BIA; da je ulaz obezbeđen KD vratima, kroz koji se vrši pregled zaposlenih, i građana koji dolaze na razgovor ukoliko je njihova informacija od značaja, i da je ova jedinica BIA povezana je sa Operativnim centrom MUP-a, sa čijim se pripadnicima razmenjuju informacije. Pristup tim prostorijama ima samo dvadesetak operativaca. Od forme, Stojić pokušava da napravi suštinu i priča nevažne stvari koje bi trebalo da su standard postupanja: “U Dežurnom operativnom centru rade isključivo iskusni operativci koji znaju da ocene ozbiljnost dojave, u razgovoru sa građanima umeju da postave pitanja koja mogu da dovedu do ozbiljnog operativnog traga i koji znaju koliku i kakvu zaštitu mogu da pruže onome ko dojavljuje informaciju, a koja ima određeni stepen opasnosti. Kada su u pitanju dojave o Mladiću, većina ljudi se predstavlja i unapred ograđuje od istinitosti svog saznanja. Uglavnom navedu svoje saznanje ili sumnju i kažu: „Možda nisam u pravu. Proverite.” Mali je broj onih koji se javljaju anonimno. Uglavnom su to situacije u kojima ljudi strahuju od osvete onoga koga prijavljuju i to najčešće u slučajevima privrednog kriminala. Ima i onih koji vređaju, psuju i onih čiji su pozivi motivisani političko-partijskim interesima“.
Ozbiljne dojave nakon provere dostavljaju se posebnoj organizacionoj jedinici BIA, čiji je trenutno najvažniji zadatak, navodno, “potraga” za dvojicom haških begunaca Ratkom Mladićem i Goranom Hadžićem. Stojić potvrđuje da je procena, postupanje i informisanje svedeno na uzak krug lica, zaštićenih od svakog oblika profesionalne i zakonske odgovornosti: “I kada bi hteli, operativci Dežurnog operativnog centra, kao ni zaposleni u ostalim organizacionim jedinicama ne mogu da znaju šta se dešava sa dobijenim podatkom. Takva saznanja su tajna pod pretnjom krivične odgovornosti, ne samo za javnost već i za ostale kolege”.
Stojić, svestan besmislenosti marketinga, pokušava da predstavi kako BIA ipak nešto radi, i tvrdi: “U potrazi za Mladićem preduzima se širok spektar mera i radnji. BIA ne čeka samo da joj se dojavi Mladićevo kretanje već u potrazi za njim i mi kreiramo situaciju, istražujemo, vršimo provere”.
Toliko o kontroli javnosti: novinar Blica nije ga pitao kakve su njegove reference, kako je Rade Bulatović birao i postavljao ljude, koji je profesionalni kapacitet Saše Vukadinovića kome je prvo radno mesto bilo šef SUP Kruševac, pa direktor BIA, niti zašto su bar nije razjašnjeno ko je Goranu Hadžiću dojavio da beži. Za šta to Jovan Stojić i njemu slični, bez odgovornosti, bez rezultata i bez ikakve kontrole primaju svaki mesec oko 150.000 dinara, plus reprezentaciju, kola, troškove...?

Нема коментара:

Постави коментар