субота, 21. март 2009.

Hoćemo šansu da preživimo dostojanstveno

Razobličavati medijsku psiho-politiku, koju servisira srpska politička vrhuška, preko svojih medija i stručnjaka, da je MMF može spasti Srbiju od posledica globalne i unutrašnje krize, na žalost, još uvek ostaje potreba svih savesnih stručnjaka. Još uvek treba podsećati da je MMF glavni bastion izvorišta svetske krize, i da ta institucija deluje u interesu multinacionalnog finansijskog kapitala, doprinevši da bogati pojedinci postanu besmisleno bogati dok sve veći deo čovečanstva postaje sve siromašniji. Ekonomski koncept MMF uništio je privredu i bivše Jugoslavije i Srbije. Novac koji su vlasti naše zemlje trošile prebačen je, preko države, na poreske obveznike kao spoljni dug, koji je naduvan kamatama. Vlastodršci Srbije, ne znajući ni za šta drugo, traže nova zaduženja zemlje koja je zadužena preko 30 milijardi dolara, čije servisiranje se popelo na 45% bruto društvenog proizvoda, koji uglavnom nije prihod od realne ekonomije. Potrebe srpske vlasti, i njihove navodne opozicije, neće podmiriti MMF, koji trenutno ima veće brige, pa će se nastaviti rasprodaja kreatora nacionalnog dohotka i stubova privrednog života zemlje. Opšte je raspoloženje građana da je najpotrebnija moralna obnova društva i privredni preporod koji će dovesti do stabilnosti i do realnih uslova za poboljšanje životnog standarda. Još je tragično ubijeni premijer Zoran Đinđić, odmah po dolasku na čelo srpske administracije, javno izrekao da je naša država bankrotirala. Uz pomoć zanosa i povoljnih međunarodnih okolnosti, Srbija je pretekla do danas, kada su ekonomski pokazatelji još gori, a današnja vlast, u simbiozi sa takozvanim privrednicima koji su se obogatili u opštem propadanju, na trodnevnom skupu na Kopaoniku nije ni pomislila da ukaže da je zemlja bankrotirala. Jedino što znaju, uz podršku opozicije jeste da tvrde kako „izbori ne bi ništa rešili“. Na nesreću, nema organizovane političke snage koja kanališe i artikuliše nezadovoljstvo građana.
Slaba je uteha znati da smo u pravu, to samo pojačava frustraciju što smo inertni. Zato nastavljamo da predstavljamo ideje za koje smatramo da bi ubrzale privrednom razvoju:
- Proglasiti likvidaciju Srbije. Ovo bi nas sve vratilo u realnost. Uvele bi se privremene mere u privredi. Raspisali bi se vanredni izbori na svim nivoima, ali u uslovima kada bi mediji bili oslobođeni političke kontrole. Likvidaciono stanje omogućilo bi da se reguliše javna potrošnja: zamrzle bi se plate u javnom sektoru, i vezale bi se za prosečnu zaradu u privredi; smanjila bi se administracija i ukinule bi se sva regulatorna tela, agencije i saveti; plate i zarade u javnim preduzećima bi se vezale za prosečnu zaradu u privredi. Iz oslobođenog viška sredstava, država bi mogla da osnuje razvojnu banku, koju sada nema, i ne pokazuje nameru da je osnuje. Bez likvidacionog stanja, ovo nije moguće. Otpor struktura koje počivaju na bivšem režimu, suviše je veliki – oni jednostavno sebe doživljavaju kao aristokratiju i smatraju da zaslužuju da njima bude udobnije nego drugima, po svaku cenu.
- Srbiju uvesti u kapitalizam. Nacionalizovati imovinu kriminalaca i tajkuna koji ne mogu da opravdaju sticanje, kao i onih koji su državnu imovinu i zemljište plaćali finansijskim derivatima. Nakon multilateralne kompenzacije, i denacionalizacije, građani mogli da budu vlasnici 15% akcija javnih, državnih i društvenih preduzeća. Prihodi od prodaje mogu se usmeriti u investicioni fond, iz koga bi se servisirali prioriteti: obrazovanje, infrastruktura i uspostavljanje sistema zdravstvene i penzione štednje.
Zdrav razum i iskustvo, nasuprot percepciji vlade, uče nas: zaboravimo razvoj, poslove i finansijsku stabilnost, i opredelimo se za realistične socijalne ciljeve: hrana, stanovanje, saobraćaj i bezbednost. To bi trebalo da budu hitni ciljevi administracije, u odsustvu funkcionalne ekonomije, sa padom trgovine, sa slabim šansama za izvoz, kako bi ih učinila dostupnim uglavnom osiromašenim građanima. Ako bi se uspelo u tome, sačuvala bi se društvena struktura, i bili bi sposobno za proces kulturne tranzicije u bezbednim, pristojnim i dostojanstvenim uslovima.

Нема коментара:

Постави коментар